Četiri orgazma. U dva sata. Na jastučnicama sa zelenim cvjetićima. Jabukama i žele bombonama.
Položena tri ispita na samom početku rokova, u dva dana.
That is happy.
Od početka i narednih 365 dana nikako nisam imala potrebu ni za čim osim za njim. Život je odjednom prestao biti vrteška, vrtuljak, zvrk, suknja rasplesane balerine.
Pretvorio se u mirnu pučinu mora sa narančastim odsjajem sunca, uz suton i večernji zrak koji oprečno hladi kožu pricvrljenu na srpanjskom suncu. Pretvorio se u noći šetanja pod mjesečinom, uz jak jugozapadnjak.
Pretvorio se u noći trčanja u Konzum da mi donese Sensiu jer me boli trbuh.
Pretvorio se u pozive mojih rođaka da im popravi računare. Po tri puta tjedno, najmanje.
Pretvorio se u galantnost svraćanja mojim roditeljima na ručak poslije posla.
Pretvorio se u držanje tople deke na mom obrazu dok me strahovito boli zub i dok gledamo Jurski park. Koji mrzim, ako mene pitate.
Pretvorio se dakle i u obostrano gledanje filmova koje ne podnosimo.
Pretvorio se i nas je pretvorio u pretvaranje u ono što nismo, s ciljem kompromisa. Obostrano.
Vječni mir za života.. - ne postoji. Postoje samo nemir u nemiru i nemir u miru. Mir u miru je već neka druga stvar, koja ne zahtijeva disanje.
Bling bling bling.
Bijesna sam. Nervozna. Treskava. Praskava.
Prask. Prask. Bum.
Raspoložena sam za svađu. I to ne bilo kakvu svađu. Ne na svađu s onim tko mi prvi dođe pod prste i pod živce. Nego na svađu sa osobom koja mi zbilja ide na živce. Ovo je upravo jedan od savršenih trenutaka za to da se mom dečku npr javi njegova bivša cura, pa da ju opet naribam i opet joj zaprijetim da ću ju reći mužu (da, udana je, pa što sad, ne budite tako uskogrudni, vi virtualne beštije, žena živi u 21. vijeku.) pa će ju opet izbiti iz cipela (je, jebiga, muž joj je gori od nje. Nisam ju ni prošli put rekla. No, zašto ja vama pričam o mužu bivše moga dečka? (ovo zvuči kao sapunica.) Idem se izvući iz ovih zagrada.) i da joj nakenjam sve što prošli put nisam, nego sam se naknadno sjetila. Ili da mi netko opasno stane na žulj, pa da se istresem kao kamion pun pijeska. Ili mjehur pun urina.
Došlo mi je kao ona prva cigareta uz kavu.
Javilo mi se neko potrčkalo dotičnih Kradezeovaca koji operiraju mojim zavičajem, potrčkalo koje će sisati fekalije ako treba za jednu sliku, potrčkalo s kojim sam znala otići prije koji put na kavu, koje se nije javilo godinu dana skoro, i sada se javi sa željom da ja, upravo ja, budem potrčkalo tog potrčkala koje je potrčkalo dotičnoj stranci.
Zamislite zatišje.
Sad vizualizirajte sebi eksploziju atomske bombe.
Ana neće biti ničije potrčkalo.
A sada zamislite beskrajni mir. Onaj nakon eksplozije Krmače.
Mirisi.
Naranča. Izribana kora limuna.
Jabuke. Kokos.
Zrnaste snježne pahulje.
Sjedim ušuškana u toplu mekanu deku, zavaljena u nježnost zagrljaja. Ponavljam se. Ponavljam se jer se i sve ponavlja. Oko mene, u meni, između nas. Spone. Iskre. Strasti. Nesporazumi. Koškanja. Ljubav.
Kroz prozor gledam paperjastu snježnu koru na tlu, osvijetljenu božićnom dekoracijom. Crvene mašne na drvetu božikovine.
Miriše puding od vanilije.
Šuma je pala - odavno. Gola je, grana obučenih u bijele rukave. Noć je, a zrakom lepršaju komadići vate, tako dražesno da se tišina njihova pada može čuti.
Mir je u meni, mir je oko nas. Živim. Konačno.
Neka ste blagoslovljeni, vi i vaše obitelji.
Pazite se, pazite jedni druge, i budite dobri.
Mnogo mira i obilje svega vam želim.
Blagoslovljen vam i radostan bio Božić, i Nova Godina!
Voda je bila topla i opuštajuća. Prostor širok. Plivala sam. Sama.
Doplivam do ruba bazena i rukama zatvorim vidokrug, pa mi izgleda kao da preko nosa, ukrštenih očiju gledam vodu u svijetloplavoj šalici za čaj.
Okrenem se i na leđima pređem duž cijelog bazena. Sjajno djeluje na moje tijelo izmučeno dnevnim osmosatnim sjedenjem zakrivljenih leđa. Skoro pa bih mogla ostati tako, plutajući na leđima, zaspati, i snivati plave oblake, i sunce, i mjesečinu, i neki narančasti suton, pa poslije njega mrklu noć, i konačno ružičastu zoru.
Zid je od poda do stropa u staklenim prozorima. Vani je noć, crna baš kao ona koju bih mogla odsanjati. Poput vode iz neke bajke, slapovi koji se prelijevaju mojim pokretima su osvjetljeni sijalicama na dnu bazena, na stropu, u zidovima..
Opuštam se, po prvi put otkako je krenula nova školska godina. A kalendarska je već na samom kraju. Voda mi odgovara. I sama sam vodena. Nestalna. Prevrtljiva. Strašna i meka. Suprotnost suprotnosti.
A poslije.. poslije nakon dvosatnog plivanja, kada gotovo gumenih udova dođem doma, uranjam u svoj krevet, prevučen čistim plahtama sa mirisom lavande, i snivam, snivam samo najljepše, prekrasno izmorena od odmora, snivam sve noći koje sam propustila, sutone, zore, toplinu sunca, jezera u očima... sve sanjam.
Nekada je krevet bio topao. Pretopao. Prepun ljubavi. Uleknutih, korištenih mekanih jastuka. Izgužvanih plahti.
Sada je mokar. Jastuci i plahte su besprijekorno namješteni. A ja sam hladna. I postajem sve hladnija. I mi. Sve hladniji. I sve topljiviji.
Sebična sam i zla. Toliko zla da mu ne mogu poželjeti sreću ni s nekim drugim, sve i da moram, nego bih ga najradije proklela na godine nesreće i samoće sa bilo kim osim sa mnom.
Sebična sam do te mjere da sam mu mislima oči iskopala ne bih li zamišljala da sam ja bila zadnja stvar koje se sjeća da ju je vidio.
U lice mu govorim da laže. U oči zelene.
Prezirem svoju praznu kuću. I dane koji tako nekud jure. Minuti.
Distanca svoje obavlja uvijek.
Ali ja i dalje ne želim ništa drugo. Niti da pijem. Niti da zaboravim imena, lica, poznanike. Niti okretati glavu ako ugledam ono što očima tražim svaki dan. Niti uvjeravati one oko sebe da sam dobro. Kad nisam. Nisam dobro.
Ja želim da se vratim. I sve što želim nije ovdje. Želim da se vratim.
A nije mi dopušteno.
Bolesna sam. Možda od stajanja na hladnom vjetru.
Ispucalih usnica.
Nečeg otrgnutog od srca. Mali neznatni komadić.
Koji boli kao zakinuta zanoktica na palcu. I peče.
Volim i mogu pojesti i popiti, nosim grudnjak 80c i moš me s obje ruke uhvatit za guzicu.
I svejedno sam i lijepa i zgodna.
Kada sam izašla van još je bila noć. Blijeda, modra, sa naznakama svijetloplave zore koja se bližila. Povukla sam patentni zatvarač svojih smeđih čizama i namjestila pojas kožne torbe preko ramena i francusku kapu. Sivi kaput nisam kopčala, bilo je nevjerojatno toplo za ovo doba godine. Nebo koje je davalo naznaku da će uskoro početi zadobijati sivkastoplavu boju bilo je natočkano zvijezdama. Moja jarko crvena kosa mirisala je na brusnice. A ja.. ja možda na mlijeko za tijelo od badema i maslina, te na kremu za ruke sa aromom limuna. A na usnama maline.
Čujem brujanje automobila na prilazu mom dvorištu. Dok silazim upijam mirise jeseni, drveća obavijenog tamom, mokrog korijenja, opalog lišća i onoga koje se tek sprema poletjeti. Topao južnjak mrsi mi kosu koja viri ispod kape, a ja žurim prema automobilu. Unutra me dočeka toplota unutrašnjosti. Zagrljaja. I poljupca. Toplo pecivo od slatkog tijesta. Vruć čaj u termosici.
Smještam se na mjesto suvozača, vežem pojas i skidam kaput i kapu. Sjedište je već pomaknuo, namjestio da mogu podvući noge pod sebe, sklupčati se i nasloniti glavu na naslon. Drijemam sve dok noć prestaje i dok nas polagano obavija dan i svjetlost.
Tek pokatkad podignem trepavice sa obraza i kroz njih ga pogledam. Kao da zna kada ga gledam, svaki put okrene glavu i usmjeri pogled na mene. Smiješi se. Smiješim se.
Pomaže mi da odbolujem i isperem gorčinu iz sebe. Čisti me od krivnje, grijeha, nedjela koje sam počinila i koji su mi počinjeni. Umata i povija ranu praznine otkada B. nije tu. Gradi paperjastu ovojnicu oko mene da se oslonim kada sam preumorna. Kada me tempo pregazi, kada me dan dotuče, kada me noć dočeka nespremnu da ju preživim. Tvrdi da vraća učinjeno, da će ako treba disati umjesto mene onda kada dam znakove zatajenja.
Stavljam ruku tamo gdje joj je mjesto, i tonem iz drijemeža u blažen san, jedan od rijetkih posljednjih mjesec dana.
I ne sanjam duhove. Niti zvijeri, utvare, progonitelje.
Ništa.
Spavam, samo spavam.
Ne poznajem ga.
Ali buljim.
I jesam li mogla gledati ga i ne pomisliti "Ti si ubio moga B."?
Nisam.
Nosim crveno na noktima i usnama.
Uska crna suknja, skroz visoko na struku.
Biseri oko vrata i na ušnim resicama uz razmazan tuš.
Crno čipkasto donje rublje i odbačena košulja.
Prevelik krevet. Jednostavno prevelik...
Prije tri dana vrućom parom sam opekla nadlanicu desne šake. Koža mi je zategnuta, crvenkastomodra i bolna. Nisam žena za kuhinju.
Kad se svađamo, spavam na boku. Suze se mnogo lakše sakriju.
I sanjam loše.
I drhtim i hladno mi je.
Nekada sam poželjela sjediti ogoljene duše na toploj sofi među jastucima. Sa čupavim šalom.
Ili provesti početak jeseni na toplom suncu Toskane. Na brežuljku, sa božurima u krilu. Ispod stabala oraha žutoga lišća. Glave nagnute unatrag, položene na poznato rame.
Dočekati sumrak na trijemu, ispred prozora sa zagasitim tamnozelenim škurama.
Nekada želim samo mir. Mir dobiven ustajanjem pred zoru. Ispijanjem vruće kave dok je jedino svjetlo vani tek samo rasvjeta. Ogrnuta velikim, svijetlosmeđim mekanim vunenim šalom, bakinom uspomenom.
Sve se događa iza kapaka. Ispred njih sam u ohlađenoj sobi, na velikom krevetu, na boku, opečene nadlanice.
Usred noći bude me ruke, mišićave i preplanule, sanjive. Kroz vlastiti san grabe me otraga, vuku me i prislanjaju uz toplo tijelo.
Spavam. Imam mir, spavam.
Biti vrhunac na vrhuncu munje.
Ja nikada nisam bila njegov plijen. Ja sam njegovo otkriće.
Ni šminku ne skidam koliko sam umorna.
KREVET!
Zarobljena sam iza svojih kapaka. Insomnija, ja, eksplozije očnih jabučica, i bol u usni.
B.-ova sahrana bila je daleko. Nisam znala koliko daleko. Dovoljno daleko da dobijem bolne žuljeve. Šutila sam. Trpjela sam, i hodala sam. Pljusnula bih sebi šamar što sam se usudila zucnuti ijednu žalbu jer me bole noge. Trpim. Hodam, i idem na sahranu. Ne volim sahrane. Muče me, muče me danima poslije, muče me živa lica koja mrtvo plaču na sahranama, mučim samu sebe jer i ja mrtvo plačem na sahranama. Posebno na sahranama onih koje volim. Nema ga, i samo to struji u meni. Nema ga.
Ali sam preživjela. I dvosatno hodanje po uzbrdici, i nabrekle bolne žuljeve pune ljepljive tekućine, i jako sunce, i znojnu kožu pod teškom kosom, i upalu mišića, i najlonke. Sve sam preživjela.
Šetala sam jučer. Trapavo mičem noge, bole me gležnjevi, bedra, listovi, kao da su mi kosti opterećene dvotonskim utezima. Čudno okrenem nogu, poskliznem se, i padnem. Na guzicu. A onda cijelom dužinom tijela. Po meni se raspu latice mojih gerbera, narančastih gerbera.
Čujem zveckanje rasutog mobitela na ulici. Sama sam. Pretrnula sam od straha zbog milimetara koji su dijelili moj potiljak i tvrdi beton.
Iznad mene trepću zvijezde kao iz bajke. Kao prah. Kao da se ništa nije dogodilo. Kako su i treptale kada je umro. Jednako kako su i nastavile treptati i nakon toga.
On ih više nikada neće vidjeti.
Ustanem i pokupim s ulice uništene gerbere. Osvrnem se na zvijezde.
Nije istina. Vidi ih.
Samo sa suprotne strane.
Volim te, B.
Čuvaj me. Samo me čuvaj. Dok ne prođe.
pišem ovo tek onako, jer imam potrebu da nešto nekako uputim u tvom smjeru, makar ovdje gdje si ostavio neki virtualni trag. pričam u sebi, pričam ti, ali ne pomaže. još nisam svjesna činjenice da te nema. pogledam ti sliku i udari me misao da nisi tu više, i mislim da sanjam. mislim da ćeš se nekako pojaviti i nasmiješiti se. gledam u naš zadnji razgovor, jedini koji imam, par rečenica, i gledam vedrinu koju uspiješ unijeti samo jednom rečenicom, kakva god ona bila. nikad te nisam vidjela ljutog, nikad te nisam vidjela da nemaš vremena za mene, nikad nisam čula od tebe nijednu ružnu riječ. tek sad sam svjesna koliko si mi drag i koliko mi je stalo do tebe, i ne želim pisati bilo mi je stalo, jer te više nema, meni je još stalo. voljela bih nekako preokrenuti vrijeme i spriječiti te da uđeš u taj prokleti auto, voljela bih da mogu, ali ne mogu, i ne znam kako ću izdržati tvoj posljednji ispraćaj. ne znam, ali bit ću tu dragi moj B. jedno vrijeme, onda kada mi je to najviše trebalo, upravo ti si me činio vedrom i raspoloženom, kad mi je bilo užasno, ti si me razvedravao svojom karizmom i svojom slatkom bebastom facom. loše je to što ti se dogodilo, užasno je, teško mi je pojmiti da si jučer bio tu, i da si jednostavno nestao s mjesta gdje smo svi.
Nisam mogla a ne aktivirati se i biti budna već u šest sati, iako to ne moram, na službeno prvo jesenje jutro. A kada kažem aktivacija, ne mislim pritom ni na kakav seks. Nažalost, je li. Ustajem rano, i pravim dva čaja. I čekam da dođe. Malo kasnije, na žutim i plavozelenim jastucima, u mojoj svijetloplavoj pidžami, ispod velike žute plišane deke grlim jedno rame i šapućemo si dok nas jutro umata u neki meki san, dok ne istekne pola sata koje imamo. Možda bih i ustala i prestala biti lijena, pa mu i doručak spremila, no on nema vremena, pa se zadovoljavam opuštanjem svoje glave na tom ramenu. Malo kasnije zapalit ću vatru u kaminu, pa dremuckati dok mi ona pucketa. No najprije želim iskoristiti dragocjene ternutke koji baš i nisu tako česti. Vani je maglovito kao da je jutro po sebi rasteglo vatu, ne nazirem brda za koja znam da su negdje tamo ispod obzora. Hladno je, i ja uživam dok mi njegova toplota ispod debele deke ovija tijelo, i mirišem njegovu majicu. A oko nas se u toplim i sigurnim valovima koji podsjećaju na dom širi miris kamilice. I jesen je.
Nisam najinovativnija u posljednje vrijeme. Inače bih pisala stalno o istim stvarima. O tome kako se stalno vraćam doma u vrijeme kada je visoko na nebu mjesec pun i okrugao poput zlatnog novčića koji sam donijela iz Monaka. Ili kako promrzli šetamo u četiri ujutro. I šapćemo, jer je ulica uska, a prozori veliki i visoki. Svijetlo je i hladno je. Možda opet sanjam nešto loše što ne znam protumačiti. Niti pronaći nekoga tko mi može barem malo rasvijetliti značenje sna. Nah. Pivo s limunom u jedan ujutro i cigareta, i ja sam na balkonu, i super sam.
Njegova pojava odaje sirov dojam. Drugačije, ma koliko god se trudila, ne bih ga mogla ni zamisliti da ostavlja drugačiji prvi utisak. Izuzev onog sirovog. I koliko god tako djelovao, toliko ja znam da takav i nije. Ja poznam njegovu privrženost, posesivnost, strast, dobrotu, potrebu, sve. Njegovo sve.
Jučer me dotaklo bljutavo sjećanje na zgrabljeni zagrljaj prije njegovog vremena. Čula sam riječi, čula sam dah, osjetila miris i vrući, jaki stisak ruku oko moga tijela. Lagala bih kada bih rekla da me nije zaboljelo. A kad sam već iskrena, osjetih još veću ljubav prema njemu, još veću, neizrecivu navalu osjećaja, jer me nikad nije provukao kroz ono kroz što sam na koljenima propuzala zbog D. Osjetih bol, tugu, razočarenje, rezignaciju. Osjetila sam žalost bez ljubavi. I olakšanje jer je ta patnja ostala daleko iza mene. I kada vidim D., ne zaigra mi više trbuh, ne poletim prema njemu, samo me otupi žaljenje na protraćenu godinu, i na njega. I baš kad pomislih da od D. neću više nikada voljeti, zavoljeh. I baš kad pomislim da ne mogu voljeti više nego što trenutno volim.. zavolim više.
Ne znam zašto, ali oduvijek sam željela ući u kuhinju mokre kose, u šarenim gumenim čizmama i narančastoj kišnoj kabanici. Nasloniti se na radnu plohu i pojesti sendvič.
Oduvijek sam željela da jesen počne prije i završi kasnije. Da miriše jače, i da puše mlakast vjetar. Dovoljno topao da mi ne štipa lice, a dovoljno hladan da moram obući debeli džemper. Da lišće bude šarenije, a nebo vedrije.
Da kiša, kada pada, da uvijek pljušti dovoljno umirujuće, a dovoljno jako.
Oduvijek sam voljela gledati bujice rijeke, mutne poput bijele kave, ili čiste, i bistre. Potočiće i rječice. Voljela sam gledati.
Nekidan pogledala sam negdje smećkaste sunčane naočale, velikih okruglih prozirnih okvira, i skoro pa ljubičastog stakla. Sjetio se da sam ih zagledala i dobila sam ih prekjučer. I dobiše status najdražih mi. To je smisao poklona.
I dok spava, gledam ga i ne spavam, i kroz dan naša ljubav juri od vrtložaste do mirne, od bijesne do blage, od one koje obara s nogu, do one koja hvata u naručje i ušuškava.
A popodne, uvijek popodne me vodi na meni najdraže mjesto. Da jedem lješnjake i gledam jesen.
Spavaća soba mirisala je na jesenju svježinu, bjelinu, čiste plahte i mekoću. Sanjala sam lica do vrata, kako plutaju i okreću se oko mene.
Moja gorčina isparava s ljetom.
Glava mi je spuštena počivala na tankim bijelim jastucima, tijelo mi je opušteno ležalo na zgužvanom pokrivaču. Hladno mi je, pa se do vrata pokrivam mekanom tkaninom. Kada se okrenem i zaklopim oči, vidim lice pored sebe, i sva moja energija materijalizira prisutnost, i osjećam ga. Osjećam njegov dah, njegov miris, njegovo disanje, osjećam pomicanje njegovog grudnog koša dok uzima zrak.
Noć kada me pred jutro vraćao kući bila je prohladna i svježa, jesen se jasno uvlačila u zračne pore. U maloj ulici negdje se osjećao topao miris kave i golicao mi je nozdrve i nepce. Topli svijetloplavi džemper ovio se oko mog tijela poput oblaka, i nije mi bilo hladno; ni bez njega mi ne bi bilo hladno. Narančasta rasvjeta žmirkala je, i čulo se žuborenje rijeke, koja je u ovo vrijeme imala boju sirupa od jabuke. Zrikavci su još uvijek puštali melodiju, a negdje u krošnjama daleko kod rijeke odzvanjalo je milozvučno uspavljujuće cvrkutanje. Nešto kasnije pospano sjedam za svoj šank od trešnjina drveta, i pred mene je stavljena šalica vruće kave koja se pušila, a miris joj se uvijao kroz prigušenu svjetlost kućne lampe. Grijem prste na šalici, a poslije se priljubljujem uz njega na maloj sofi za čitanje, punoj šarenih jastuka, tik do prozora. Spavam ispod ružičaste zore, i drago mi je što kasno zaspem, jer se kasno probudim, prenesena u svoju bijelu sobu, sretna jer sam prespavala pola dana, pa mi ostaje dosta manje vremena za čekanje dok dođe.
A plavi džemper, skinut s mene, čeka, prebačen preko naslona stolice od bambusova drveta.
Dok sam kao malena crtala dim cigarete, uvijek sam ga bojala sivo.
Tek kada sam počela pušiti prvi put sam primijetila da je dim koji se uglavnom spiralno izvija, poput prozirne plastične paučine – plav. Pravi tako krugove u tamnom zraku, a noć je izgledala kao haljina s postavom od tamnoplavog satena, prošivena tu i tamo munjom koja je parala poput oštrice prevučene žutim tilom. Natočkana zvijezdama, kao zlatnom prašinom. I plavi dim. U spiralama i krugovima.
Noge su mi visjele s ruba balkona, klatile su se kao da sam krpena lutka kakvu sam imala. Zvala se Klipača. Djeca su mi ju najprije pošarala olovkom. Zatim su joj izrezali kosu. A onda su ju rastrgali. A mene su gurali u kut i udarali. Nisu me voljeli. A s njom sam spavala. I bila mi je najdraža od svih ostalih i skupih i lijepih igračaka. Tata kaže sada da je bila ružna, ali sam ju svejedno obožavala. Ljepota zbilja nije bitna za ljubav.
I ne znam zašto se sada toga prisjećam. Hladno je i zebem, ali i dalje klatim nogama u tamnom prostoru. On je pitao da li želim da ih sada nađe i ubije. Kao i bilo koga zbog koga sam plakala. Ružno je kada nije tu. Ovoga puta ne mislim na lutku.
Nisam uredu.
Bole me prsa i puno plačem.
Imam vrtoglavice, i tresu mi se ruke.
Ne smijem se iznutra.
Jednostavno sam zakočila. I isisalo me nešto.
Nekad je buđenje uz njega imalo daleko više smisla.
Kad me već inspiracija neće, papanje mi definitivno ide.
Garbi je bila na večeri sa pricesvetionika.mojblog.hr/.. :)))))
Strašno sam umorna.
Strašno sam umorna.
Strašno.
Perzeidi. Čarolija vedrog noćno tamnoplavog neba. Trava. Mi. I topli prsti. Mnogo njih.
Ipak je došao za mnom, sat vremena poslije. Kaže kako me nekada treba pustiti, ako ništa da udahnem svježeg zraka. Ja mu kažem da sam hodala sama. Sama samcata. Po mraku. I da me uopće nije bilo strah. Stvarno nije. Smije se kao da mi ne vjeruje, i grli me.
Lubenica.
Kruške.
Čaj od kamilice.
On je umoran, a ja mu kažem da ipak nismo trudni.
Smije se.
-Kao i obično.- kaže i pojede mi svu lubenicu.
Odnekud dopiru zvuci iz Love is a Losing Game, od Amy Winehouse. Rekla je jednom "Često sebi moram govoriti: Amy. Ti nisi kraljica svijeta, i ne znaš sve."
Ni ja. Ni ja.
Perzeidi već odavno lutaju mojim Nebom, a ja ove godine nisam vidjela nijednog.
Dijelom jer se bojim pogledati u Nebo upravo zato jer nijedan neće zasjajiti Nebom baš dok ja gledam, a dijelom i zato jer je stalno oblačno. I stalno pada kiša. A ne mogu gledati Nebo dok je oblačno, niti dok pada kiša, jer se zvijezde ne vide, a i kišnica će mi upasti u oči budem li ih upirala tamo gore.
Godine čekam od Perzeida do Perzeida. Prošle godine sam bila sama. Preplašena. Odbačena. Izigrana. I od onih od kojih sam očekivala, i od onih od kojih nisam očekivala. Ove godine izigrana sam samo od onih od kojih sam očekivala. Ali nekako ništa to nije bitno kada imam mjesto na koje mogu nasloniti glavu i pronaći čitav svijet kako otkucava ispod nečije tople kože.
I ružičaste papuče spremljene samo za mene. I mala bijela kutija spremljena samo za mene. I san.. nekada rame uz rame, nekada glava uz glavu, srce u srcu, čak i onda kad nam se samo leđa dodiruju.
Više i ne zapalim cigaretu dok sam s njim.
I činim ono što nikada nisam, a i sada kao u snu da činim.
Mijenjam se. Svojevoljno, samoupravno. Zbog njega.
Otišla sam u suzama.
A on nije došao za mnom.
Nije ni krenuo za mnom.
Izvlačim crtu duž gornjeg kapka tušem, tik uz trepavice. Nanosim ruž mirisa i boje malina. Sa hidratizirajućim efektom. Essence. Iza uha i na zglobove stavljam Givenchy. Po kapljicu. Stavljam sivi prsten koji sam sama napravila. Maskara sa proteinima svile. Ružičasto rumenilo. Kosu kupim na zatiljak i naslijepo pravim pundžu, koja ispadne (začudo) jako dobra. Šiške uvijam u elegantnu kovrču i spuštaju se desnom stranom moga lica. Oblačim crni kombinezon, sive štikle i odgovarajuću torbicu sa sivom ružom. Sjedim do prolaza, zavaljena na njegovo rame. Do nas dopire neka kič glazba, i kič glas kič pjevačice. "Šljam" šapćem mu na uho dok mi prstima lijeve ruke prelazi preko ramena. Nakon pet sati dobijemo zahvalnicu i odlazimo.
Prsten mi preotme djevojčica koja je sjedila do mene. Kaže da je krasan i da sam ja ljepotica. Ide sa mnom van da zapalim cigaretu. Dok sam u toaletu ona me čeka ispred velikog ogledala i drži moju torbicu. Pita me može li dobiti maskaru. Dajem joj onu istu sa proteinima svile i ona ju nanosi na svoje čarobno preduge trepavice. Grli me i ljubi, a kada sam na odlasku, ona potrči za mnom i padne preko mramornih pločica. Plače i drži se za stomak. Ljubim joj pjegice na nosiću i grlim ju. Pitam je li dobro sada. Kaže da je. Kaže da može disati. Kažem joj da ju volim, i da ću doći i da će dobiti zakašnjeli rođendanski poklon jer mi nitko nije rekao da joj je rođendan. Obećavam joj napraviti i ljubičasti prsten. U glavi planiram i ljubičaste naušnice. Pozdravljam ju i odlazim za njim.
Tek u autu popravim grudnjak koji mi je pao do početka rebara.
Life has always been a huge roller coaster ride for me, full of ups and downs, making me start to get tired of it.
I feel like getting love drunk, falling into this beautiful dream and not coming out to face the reality.